Waters of Life

Biblical Studies in Multiple Languages

Search in "Serbian":
Home -- Serbian -- Acts - 001 (Introduction)
This page in: -- Albanian -- Arabic -- Armenian -- Azeri -- Bulgarian -- Cebuano -- Chinese -- English -- French -- Georgian -- Greek -- Hausa -- Igbo -- Indonesian -- Portuguese -- Russian -- SERBIAN -- Somali -- Spanish -- Tamil -- Telugu -- Turkish -- Urdu? -- Uzbek -- Yiddish -- Yoruba

Next Lesson

DELA - U Hristovoj pobedničkoj povorci
Proučavanje knjige Dela Hristovih apostola

Na koji način je započela Hristova pobednička povorka: Uvod u knjigu Dela Apostolskih


Gospod Isus Hrist živi, jer njegovo telo nije istrunulo u grobnici. On je zaista ustao iz mrtvih i pojavljivao se svojim učenicima tokom perioda od četrdeset dana. Nakon toga, on se vazneo na nebo kako bi seo s desne strane svoga Oca, gde živi i odakle vlada zajedno sa njim u jedinstvu Svetog duha – jedan Bog, od davnina do večnosti.

Od samog vaznesenja na nebo, Hrist je gradio svoju crkvu, tiho i promišljeno, štiteći je uprkos svim silama zla koje se bore protiv Boga. Njegova crkva je i plod i rezultat njegove pobede na krstu. Čitava knjiga Dela apostolskih zasniva se na činjenici da je čovek u potpunosti izmiren sa Bogom. Svi koji pripadaju Hristu učestvuju u njegovoj pobedničkoj povorci. Krst ostaje temelj na kome su Dela apostolska, kao i čitava Hristova crkva izgrađene.

Pre njegovog vaznesenja u nebo, Isus je zapovedio svojim učenicima da u Jerusalimu čekaju na Obećanje od Oca. Njegova želja je bila da ih ispuni silom Svetog duha, koji bi ih potom osposobio da šire evanđelje od Jerusalima do Rima, prestonice svetske kulture. Stoga je Hristova zapovest apostolima da propovedaju svetu takođe označavala poslanje i nalog koji su od njega primili. Sveti duh je prebivao u njima, tako da im nije bila potrebna nikakva druga pokretačka snaga u propovedanju i radu u crkvi.

Tema Dela apostolskih

Ko god čita ovu jedinstvenu knjigu ubrzo otkriva da njena svrha nije samo u tome da nam ostavi zapis dela koja su apostoli činili, zato što su se Hristova dela, njegovim duhom, zaista nastavila kroz njegove učenike čak i nakon njegovog vaznesenja u nebo. Knjiga jako malo govori o silnim delima koja su činili apostoli, a i kad to čini uglavnom govori o delima Petra i Pavla. Od 13. poglavlja na dalje čitamo jako malo o Petru, i u ovoj knjizi ne možemo videti ništa vezano za njegovu smrt. Čak se i Pavlova služba, koja je detaljno opisana, prekida na kraju njegovog zatočeništva u Rimu. Namera autora nije bila da precizno opiše dela apostola, hronološkim redom i do tančina. Umesto toga, on je želeo da obavesti svoje čitaoce o širenju Hristovog evanđelja, i da pruži informacije vezane za osnivanje i širenje crkve od Jerusalima do Rima.

Gospodnji služitelji su funkcionisali kao štafetni tim, u kojoj je svaki od njih predavao baklju evanđelja sledećem, sve dok poruka spasenja nije stigla do prestonice. Zboog toga vidimo da je tema Dela apostolskih jedno istinito i pobedničko napredovanje evanđelja spasenja, predvođeno živim Hristom, od Jerusalima pa sve do Rima.

Konstrukcija knjige

Apostoli nisu ispisali detaljan borbeni plan vezan za duhovnu bitku koja bi bila uključena u širenje Božijeg carstva. Sâm živi Gospod je u životu prve crkve svaki put iznova lično intervenisao, sve dok na kraju njegova crkva nije bila osnažena da se širi, prvo u Samariju i Antiohiju, a zatim i u Rim. Gospod je izabrao baš Pavla jevrejina, koji je takođe govorio i grčki, da povede pobedničku povorku njegovog evanđelja do Rima. Za kratko vreme pre nego što je izabrao Pavla, đakon Stefan, zajedno sa svojim grčkim saradnicima jevrejskog porekla, imao je ogroman uticaj na hrišćane jevrejskog porekla koji su se nastanili u Palestini. Kao rezultat toga, izbila je otvorena borba između te dve strane. Zbog toga, Gospod je sakupio svoje apostole, u duhu ljubavi, kako bi održali svoj prvi apostolski sabor u Jerusalimu (15. glava). Oni su primili spasenje samo po milosti i odbili su bilo kakvu pomisao o pravednosti kroz dela. Ovakvim razvojem događaja, crkve nejevreja su se oslobodile od jevrejskog uticaja i okova zakona. Saznanje o Hristovoj ljubavi je postalo svetska religija, spremna da zakorači napred u novu teritoriju.

Istovremeno, sâm živi Gospod je u Antiohiji osnovao drugi centar hrišćanstva, pored onog prvog koji je već bio utvrđen u Jerusalimu. Širenje evanđelja je započelo od Antiohije, i nastavilo se sve dok nije pokrilo čitavu Malu Aziju. U velikoj sili evanđelje je napravilo skok iz Azije na evropski kontinent, probijajući se u grčke gradove i provincije sve dok konačno nije stiglo i do Rima.

Ova knjiga se može podeliti na tri dela:

Rana crkva u Jerusalimu
(poglavlja 1-7)
Širenje evanđelja iz Samarije u Antiohiju
(poglavlja 8-12)
Propovedanje evanđelja u Maloj Aziji i Grčkoj, kulminirajući Pavlovim dolaskom u Rim
(poglavlja 13-28)

Ko je pisac?

Pisac ove knjige se nije predstavio po imenu, niti nam pruža bilo kakav jasan dokaz o sebi, smatrajući da on sâm nije ni od kakvog značaja. Međutim, od samog početka postoji jednodušni sporazum da je pisac ove jedinstvene knjige Luka, grčki lekar iz Antiohije. On je tačno znao kakva je bila situacija u tom centru hrišćanstva. Luka je takođe veoma vešto baratao grčkim jezikom. On je svoje izveštaje pisao s ljubavlju i blagošću, i zabeležio je reči i govore apostola jednim tečnim i jasnim stilom. U svojoj knjizi on upućuje na pobožne ljude među nejevrejima, jer, zapravo je i on bio jedan od njih još pre svog nanovog rođenja kroz svedočanstvo evanđelja. Luka je sreo Pavla na njegovom drugom misijskom putovanju i pridružio mu se od Troade do Filipa. On je učestvovao u propovedanju u toj rimskoj koloniji, a Pavle ga je tamo ostavio kako bi izgradio i brinuo se o novoj crkvi nakon njegovog odlaska. Apostol ga je ponovo uzeo sa sobom po njegovom povratku u Jerusalim, gde je Luka ostavio svog učitelja kako bi sakupio informacije za evanđelje koje će napisati, kao i za knjigu Dela apostolskih. Saznajemo da je luka često posećivao Pavla tokom njegovog zatočeništva u Kesariji i na dalje. On je nastavio sa njim, služio mu, i bio je jako impresioniran duhovnošću tog apostola. Kasnije je zabeležio Pavlovu odbranu dok je bio na suđenju pred rimskim zvaničnicima. On ga nije napustio tokom njegovog dugog putovanja prepunog opasnostima sve dok nije stigao do Rima. Mnogobrojni odlomci u kojima koristi reč „mi“, ukazuju na to kada je Luka bio sa Pavlom kao očevidac i saputnik.

Kome je knjiga napisana

Evanđelista Luka je jasno napisao da je njegova knjiga o delima apostola posvećena Teofilu, istoj osobi kojoj je uputio i svoje sveto evanđelje. Luka je adresirao njemu oba svoja pisana dela, koja sačinjavaju jednu celinu, ali iz dva dela. Saznajemo nešto o osobi Teofilu u (Luka 1:1-3). Teofil, čije ime znači „onaj koji voli Boga“, bio je ugledan čovek visokog položaja u rimskom carstvu. Njegova vera u Hrista je započela tokom njegove službe u Antiohiji. On je želeo da prikupi više preciznih detalja o duhovnom i istorijskom razvoju hrišćanstva, i želeo je da zna na koji način se rimski zvaničnici ophode prema crkvama, pravedno ili nepravedno. Do koje mere su principi evanđelja mogli da budu temelj za novi svetski sistem u razvoju. Dok je pratio apostola Pavla na njegovim putovanjima, vođen Svetim Duhom, Luka je sakupio detalje od trenutka Hristovog rođenja u Vitlejemu, do Pavlovog ulaska u Rim. On je izneo pred Teofila ovu metodično napisanu, istorijsku priču koja opisuje tok Božije sile koja je delovala u crkvi. On je želeo da ga učvrsti u veri i da potvrdi sigurnost njegovih uverenja, baš kao što je Pavle rekao čuvaru zatvora u Filipima: „Veruj u Gospoda Isusa, i spašćeš se i ti i tvoji ukućani.“

Datum

Pavlov dolazak u Rim se odigrao najverovatnije 61. godine naše ere. Situacija je nakon toga ostala problematična, pošto su mnoga druga lažna evanđelja postojala u to vreme kada je Luka napisao svoje evanđelje. Zbog toga je verovatno da je Luka, lekar, napisao knjigu Dela apostolskih u periodu od 62-70. godine naše ere, kao drugi deo i nastavak izveštaja o hrišćanstvu koji je započeo u svom evanđelju. Tamo je pisao nakon besprekornih raspitivanja, marljivog rada i molitve. On je razgovarao sa očevicima Hristovog života, kao i sa Marijom, Hristovom majkom, i Filipom, đakonom. On je izvlačio iz pisanih izvora najvažnije tekstove i one koje je smatrao neophodnima kako bi opisao osobu Hrista, kao i njegova dela. On je takođe prikupio informacije za Dela apostolska. Nakon toga, on je predao oba svoja dela Teofilu, namesniku.

Mi smo zahvalni Gospodu Isusu Hristu iz dubine naših srca zato što je pozvao ovog grčkog lekara, i vodio ga u tome da ne stane nakon što je napisao svoje evanđelje. Umesto toga, on ga štaviše prosvetlio znanjem da se živi Gospod neće odmah vratiti, i da njegovu reč treba propovedati narodima pre nego što se vrati. Kao što je dvanaest apostola, zajedno sa prvom crkvom oko njih, čekalo u Jerusalimu na Hristov dolazak, upravo tako su hrišćani u Antiohiji primili razumevanje od Svetog duha da treba da šire evanđelje spasenja širom sveta. Oni su trebali da pruže podstrek povorci evanđelja ka Rimu. Da Luka nije radio tako marljivo i pedantno, mi nikada ne bismo na tako precizan način saznali na koji način je Hrist širio svoje carstvo grčkim svetom. Od tog vremena, Gospod nam je dao, u ovoj knjizi, jedan primer propovedanja i osnivanja crkava. Na taj način možemo da naučimo kako Sveti duh obnavlja vernike, podstiče ih na službu, i pobeđuje u njihovim slabostima. Ne postoji bolje mesto obuke za Gospodnje služitelje od proučavanja knjige Dela apostolskih. Tu će moći da vide ruku Gospoda Isusa na delu, zajedno sa onima koji su bili poslušni njegovom pozivu.

PITANJE 1: Koji su bili Lukini razlozi za pisanje knjige Dela apostolskih? Šta znate o Teofilu?

www.Waters-of-Life.net

Page last modified on September 28, 2012, at 08:42 AM | powered by PmWiki (pmwiki-2.3.3)