Home -- Serbian -- The Law of Christ -- 26 (Conduct 8)
Previous Chapter -- Next Chapter
8 - Osuda i kazna u Hristovim zapovestima
Zaključak
Najznačajnija razlika između Mojsijeevog i Muhamedovog zakona s jedne strane i Hristovog zakona sa druge, je u tome što je u prvo navedenim zakonima razvijen odeljak za ovozemaljski sud sa teškim kaznama, dok se u Hristovom zakonu ne nalaze ovozemaljske osude i nema konkretnih kazni. Ova razlika predstavlja duhovnu revoluciju u sudstvu. U islamu su propisane teške kazne za svako kršenje zemaljskog mira, za preljubu, krađu, izdajstvo, ubistvo i povređivanje. Ove svirepe kazne se sastoje iz bičevanja, raspeća, odsecanja nogu i ruku, kamenovanja, krvne osvete ili plaćanja krvlju. U Hristovom zakonu nema ni traga ovakvog zemaljskog kažnjavanja. Za jevrejsku zajednicu on nije ukinuo 613 Mojsijevih zakona i njihove kazne, ipak u njegovoj zajednici vlada drugi zakon sa duhom koji se iz osnove razlikuje.
Pošto se i u okviru crkava dešavaju pojedini promašaji, Isus je apostole i u veri dokazane crkvene starešine ovalstio ključevima Carstva nebeskog. Gde su dvojica ili trojica u zajedničkoj molitvi jedinstveni u vezi sa nekim slučajem, Isus je prisutan među njima i učestvuje u odluci šta treba da čine ili mole. U krajnjem slučaju, član crkve koji je kriv za nešto i ne želi da se pokaje, mora da bude isključen iz crkve.
Ključevi Carstva nebeskoga ipak poseduju veći delokrug nego li da samo duhovno kažnjavaju. Svako objavljivanje vezano za reč ima vlast ili da ljude oslobodi, ako veruju u Isusa, ili da ih još više otvrdne i veže, ukoliko se zatvore za dejstvo reči. Svako objavljivanje reči na osnovu krsta utiče na ovu podelu. Duh Sveti je taj koji ljudsko srce oslobađa krivice i teši. Međutim, isti taj duh istovremeno zatvara i vezuje one koji odbijaju milost Hristovu na osnovu tih istih reči njegovih svedoka. Svako ko objavljuje Evađelje nosi veliku odgovornost za reči koje govori. Uticaj njegovih reči seže do večnosti.
Međutim, ako je neko počeo da veruje u Isusa Hrista i osetio je silu Duha Svetog u svojoj savesti, a ipak ga ljutito odbaci i huli na Sveto Trojstvo čini greh protiv Duha Svetoga, koji nikad ne može biti oprošten. Na taj način on takoreći nasilno i sa mržnjom proteruje duhovni embion. To se može desiti ako neko ko je postao član crkve nije spreman da prekine svoje seksualne veze, svoje oslanjanje na moć novca, sa slepom pomamom za slavom i da ih u Hristovo ime prevaziđe.
Isus je svojim učenicima preporučio da pre oko izvade, ruku ili nogu odseku, nego li da propuste ulazak u Carstvo Božje zbog nekog greha. On je svima koji žele da ga slede zapovedio da se odreknu sebe, da više ne odobravaju svoje požude i osetljivosti i da se upravljaju prema Isusovoj prisutnosti kroz iskreno ispovedanje, da u samoosudi prihvate svoj krst na sebe. Takvi Hristovi sledbenici su umrli svom ponosu i žive samo po Hristovoj milosti.
Oni poseduju privilegiju da više ne budu osuđivani jer prihvataju opravdanje po milosti kroz na osnovu smrtnog ispaštanja Isusa Hrista. Oni više ne dolaze na sud, već su iz smrti prodrli u život. Ko prepozna svoju pokvarenost i sebe je osudio, postaje milosrdan prema ljudima u svom okruženju i nikome neće suditi ili ga osuđivati, jer to pravo pipada samo Ocu i Sinu. Isus voli grešnike koji se pokaju više nego licemerne pravednike, koji smatraju da im pokajanje nije potrebno.
Ko razmisli o ovim osnovama prava i pravednosti u Carstvu Božjemu, može da prepozna da Hristova ljubav ne deluje prvo kroz zakon i kazne, već sa srdačnim saosećanjem u sili Duha Svetoga. Novu egzistenciju ne stvara strah i drhtanje pred Bogom, već krv Isusa Hrista kroz njegovu zastupničku smrt i sila Duha Svetoga, posreduju za večan život svih Hristovih sledbenika. Isusov zakon se sastoji iz ljubavi i spasa, a ne iz straha i kazne.